Dok se ova noć lagano razvlači u beskraj, a kazaljka na satu spokojno odbrojava vrijeme, poku¨avam tu, na drugom mjestu, da budem sretna ¨to znam da postoji¨, stvarno postoji¨.
Uvijek se nasmijem kad se sjetim kako si mi pričao da će¨, dok mi bude¨ pisao pisma tipkajući po računarskoj tastaturi, sam sebi ličiti na savremenog Henri Milera, koji je i u poodmaklim 80-tim, s ¨armom starog pokvarenjaka, pisao onako nje¸na i strasna pisma svojoj nepre¸aljenoj, velikoj ljubavi, prelijepoj glumici Brendi Venus. (Tada jo¨ Tom Henks i Meg Rajan nisu razmenjivali elektronsku po¨tu i nije postojao izraz "virtuelna stvarnost". Meni i danas to "virtual reality" tako hladno i milenijumski zvuči, ako mu ne doda¨ malo če¸njive pra¨ine, malo sjetne tuge, beskrajnih plavičastih snova i kapljice nje¸nog bola. A njih je u na¨oj stvarnosti i vi¨e nego dosta.)
Uvijek si nas poredio sa velikima, iako sam ti stalno govorila da je na¨a priča siću¨na i da za nju nema mesta u svjetskoj knji¸evnosti, već je njena veličina u atomskoj snazi one prozirne suze, koja vječno svjetluca u oku i stalno se čini da će pobjeći. A neće, zna¨ da neće.
Kad bi bar bio malo bli¸e i ova bi noć manje boljela. Ali neka mili moj - kao ¨to sve prođe - i ovo će proći, i vidjeće¨ - bićemo opet zajedno i biće lijepo kao prije.
Ljudi ka¸u da se vremenom svi snovi raspadnu ko tro¨ne lađe i raspuknu kao baloni od sapunice... Polako, jedan po jedan... Ako se to i desi - valjda tad shvati¨ da to i nisu ni bili pravi snovi, da je to samo bila iluzija sna, samo dodir magličaste ¸udnje.
Znaj mili moj - nema te crne sile zla koja bi mogla da se javi, pa da prestanem da te sanjam, da te ¸elim, da ti pi¨em, da te i¨čekujem, da sa tobom čavrljam, da te slu¨am kako simpatično vrti¨ svoj akcenat, da te izluđujem svojim bubicama, da te čekam da mi priča¨ o ljubavi, o "mu¨kim vrlinama" i pogledima na svijet, da mi "otvara¨ oči", da mi nje¸no ¨apuće¨ i da me voli¨...
Nema te stvari koja bi mogla da baci u sjenu sve ono lijepo ¨to smo jedno drugome rekli, kroz ¨ta smo pro¨li, ¨to smo do¸ivjeli...
Ne boj se zlato moje - ne mogu nemiri ono ¨to mo¸e spokoj.
Ne pogađa sreća - koliko boli tuga.
Nije sutra ni crnije, ni bjelje - nego ¨to je bilo svako juče....
Uvijek je nekako. I uvijek se mo¸e... I dalje se mora.
Potpuno razumijem svaki tvoj oprez. Svaku tvoju stanku. Svaki tvoj strah. Svaku tvoju ranu. Svaku tvoju bol. Svaku tvoju nesreću i svaku tvoju tugu.
Svi mi imamo pravo na neke svoje ti¨ine. Na neke svoje neiscjeljene rane, na neke svoje patnje i na neki svoj tihi i nijemi mir.
Postoje neke stvari o kojima se ćuti. O kojima se ne priča nikom.
I neke o kojima se priča.
I neke o kojima se priča samo prijateljima.
Zna¨, duboko sam uvjerena da je i tvoja i moja čitava nesreća u tome ¨to smo se rodili na pogre¨nim mjestima. Da smo kojim slučajem svijet ugledali na drugoj strani svemira sve bi bilo drugačije. Sve ovozemaljske patnje bi nam bile daleke i svi problemi nepoznati i tuđi.
Da smo se rodili na srećnijem mjestu, u srećnijoj zemlji, u srećnije vrijeme...
Na to ne mo¸emo uticati niti se to da promijeniti.
Mo¸emo jedino da se iz sveg srca trudimo da pronađemo one naizgled male i beznačajne sitnice koje boje ¸ivot nje¸nim tonovima i uz koje će nam mo¸da biti ljep¨e i lak¨e da pre¸ivimo ovo malo ¨to nam je jo¨ ostalo da od¸ivimo....
Vjeruj mi - tako mora..
Zna¨, svi smo mi iz neke ljubavi rođeni. I tako je počelo.
Dat nam je ovaj ¸ivot na poklon, kao listić za tombolu.
Mo¸emo puno dobiti, ali ne moramo.
Mo¸emo sve izgubiti, ali ne moramo.
Sreća uvijek ima dve strane - sjaj i tugu.
Nikada jo¨ nisam srela nekog ko je nenormalno bogat i bezgranično srećan....
Ali znam mnoge koji su tako siroma¨ni, a imaju tako velike radosti...
Vidi¨ - Bog se uvek potrudi da stvori ravnote¸u.
Poslije velikih radosti obično dolaze velike tuge....
I obrnuto - posle velikih, olovnih ki¨a - pojavi se sunce....
Zna¨, kad god ti pričam o sreći - osjetim se pomalo nesrećnom. Valjda shvatim da je sreća o kojoj sanjam tako nedosti¸na.... I to me raznje¸i....
Ako ti stalno misli¨ o nesrećama, patnjama i bolovima, o stvarima koje peku i gu¨e, o nemirima koji te muče, o stradanjima i ranama......one ne mogu nestati, zacijeliti se i proći... Ne mogu, vjeruj.
One se hrane i rastu kad im pridaje¨ značaj. One te tada jo¨ vi¨e obuzimaju. One se ¨ire. One bujaju. I bivaju jo¨ gore nego ¨to su inače. I jo¨ veće. I jo¨ vi¨e peku.... I ¸ele da te dotuku... I uspjeće im - samo ako im dozvoli¨. Ako im se preda¨. Ako ih ne obuzda¨.
Svako ima nekog koga voli.
Ja imam tebe. I ti ima¨ mene.
Zar to, za početak, nije dovoljno da krene¨ dalje?
Svako ima nekog koga nema.... I koga ¸ali. I bez koga mu je te¨ko.
I koga ne mo¸e niko i ni¨ta vratiti. I bez koga se ¸ivot ponekad učini te¸ak. I siv. I nemoguć. I uzaludan...
Ali ni to se ne da izmjeniti...
Mi moramo ići dalje.
Svaki dan od¸ivjeti kao da je posljednji.
I pra¨tati.
Ka¸u da je Bog svakom dao da ponese onoliko koliko mo¸e....
Ne zaboravi ljubavi moja - uvjek postoji neko ko te čeka na kraju puta. Na kraju dana, na kraju svega. Uvjek...
Uvjek postoji neko ko te voli ba¨ takvog kakav jesi, ko te ba¨ takvog prima, kome si ba¨ takav drag... Uvjek postoji neko ko te ¸eli saslu¨ati, ko samo čeka da ne¨to ka¸e¨...
Ja znam da si ti jedna velika i čista du¨a. I znam da me voli¨.. I zna¨ da te volim..
I znam da ovu samoću i daljinu moramo izdr¸ati.
Znam da ćemo uspjeti. Ja te vidim, u snove ti dođem i gledam ¨ta sanja¨..
Vidjeće¨, činiće ti se jednog dana - sve ovo ¨to je danas tako surovo, stvarno i bolno - biće jednom tako daleko i nemoguće, da neće¨ povjerovati da smo kroz sve to pro¨li i da si sve to pro¸ivjeo. Svi mi ¸ivimo u nekim hodnicima vremena.
Često nam se čini - lavirint nema kraja.
Vidjeće¨ mili, i ovo će proći.....
Volim tvoje varljive godine, tvoje razbaru¨ene misli, tvoja pomje¨ana osećanja, tvoje nje¸ne riječi, tvoja bri¸na i če¸njiva pisma kad me dugo nema....
Volim tvoje izgubljene snove, tvoje ispreturane emocije, pomalo stidljive ljubavne izjave, zauvek potro¨ene nemirne godine, pokidane iluzije.... Tebe cijelog, takvog kakav jesi, kakav si stvoren, kakvog te znam....
I sad vidi¨, dok ispija¨ prvu jutarnju kafu čitajući ovaj mail - u ovoj dalekoj noći, poput one tako davne i obične "proste vojvođanske zime" - tu sam, sa tobom, i tako sna¸no mislim na nas. Nema te sile koja mi te mo¸e ukrasti iz srca.. Ni provalije vremena i prostora koja vječno mo¸e da nas dijeli.
Eee, zlato moje - čini mi se noćas - umrijeću od sjećanja.
A voljela bih sa tobom vječnost da podijelim. Mo¸da čak i vi¨e od toga: malo parčence raja. Da odmorim malo du¨u.
(Kad god mi u inbox-u pi¨e "You´ve got mail." - učini mi se da mi se sam Henri Miler mangupski smje¨ka i da mi vragolasto namiguje.
Mo¸da je to od suza, od vremenske razlike ili kosmičke pra¨ine. Ili od ko zna čega sve ne?)
Zna¨, shvatila sam to odavno: ti nisi sa ovog svijeta - pripada¨ zvijezdama s one strane svemira i sav si od svijetlosti stvoren.
´elim ti dobro jutro, ljubavi moja nje¸na...
I ¨aljem poljubac za sreću, za dobar i lijep dan.....
Svaki novi dan....
